SVID radio

Danas je u Rijeci gostovao hrvatski producent Branko Lustig, dobitnik Oskara za "Schindlerovu listu" i "Gladijatora", te brojnih drugih filmskih nagrada. Poznati producent se nakon izuzetno duge i plodonosne inozemne karijere vratio u Hrvatsku gdje povremeno predaje na Akademiji dramskih umjetnosti, sudjeluje u organizaciji Zagrebačkog židovskog filmskog festivala i radi na promicanju hrvatske kinematografije.

Lustig se danas susreo s gradonačelnikom u salonu grada Rijeke, a obišao je i buduće riječko Art kino Croatia koje se priprema za otvorenje u prosincu.

U sklopu posjete Branko Lustig gostovao je na Svid radiju.
Ovdje poslušajte snimku cijelog razgovora kojeg su vodili Zima & Krivac.

Boomp3.com

Ovu nedjelju, 2. studenoga s početkom u 21h vrtim koncert Eurythmicsa s turneje PeaceTour održanog na Docklands Areni u Londonu 6. prosinca 1999. godine. Fanovima je već poznato kako je cjelokupna zarada s ovog koncerta završila u blagajnama Amnesty Internationala i Green Peacea, te je proglašen jednim od najboljih koncertnih događaja te godine.

Tracklist:
1. I Want It All
2. Missionary Man
3. Thorn in My Side
4. When Tomorrow Comes
5. It's Alright (Baby's Coming Back)
6. I Saved the World Today
7. Who's That Girl?
8. I Love You Like a Ball and Chain
9. Would I Lie to You?
10. Sisters Are Doin' It for Themselves
11. 17 Again
12. You Have Placed a Chill in My Heart
13. Love Is a Stranger
14. I Need a Man
15. Walking on Broken Glass
16. There Must Be an Angel (Playing with My Heart)
17. Here Comes the Rain Again
18. Why
19. The Miracle of Love
20. Peace Is Just a Word
21. Sweet Dreams (Are Made of This)

Ugodno slušanje.
dexter

29.listopada napustio nas je,par dana samo prije svog 34. rođendana, Damir Badurina Bada.
U sjećanju mi ostaje iz sljedećih razloga:

1.bio je zafrkant kakvog se ne nalazi samo tako, jer za svakog je imao par rečenica koje ga nisu osobito štedile. Ako si mu znao vratiti istom mjerom mogli ste si postati super kompići;

2.na Svid radiju nam je služio za podizanje morala i snimanje bizarnih oglasa, jinglova, pa i, hmmm, pjevanih dijelova reklama. Ili nešto barem tomu nalik;

3.e, da, ofkors, bio je članom benda Unlogic Skill, mladih momaka iz prve polovice 90ih prošlog stoljeća. Radio sam im, možeš mislit, produkciju prvih demo snimaka i gledao ih desetak puta, što u Rijeci a što okolo. Zapravo u Puli na A&M festivalu gdje su briljirali. Možda je to bila '96? Uglavnom, Unlogic Skill su objavili za svog kratkotrajnog postojanja dva albuma od kojih mi je baš prvi 'Zakon' bio upravo kako se i zove – zakon!

4.ne znam dal sam spomenuo pod točkom 3. da je bio frontmen?

5.nakon okončanja avanture Unlogic Skill započeo je karijeru ugostitelja. Što vjerujem da znate – dakle, s bratom je vodio dva kluba: Viva cafe do Brasil i Teslu. Prije toga je, naravno, muvao se po Palachu i Točki. Jer, mislim, ko nije?!

6.posljednji sam ga puta vidio na promociji mog albuma 'Soundtrack', 5.lipnja ove godine na Arci Fiumani. Dirnula me njegova pažnja jer mi je, kao starom retro freaku, poklonio kazetno izdanje debi albuma pod točkom 3. S posvetom punom cinizma: Laufer živi vječno!

Počivao u miru, Bada…

Vava

Danas ćemo u zaljevskom zvuku ugostiti jedan od momentalno najboljih riječkih punk rock bendova Diskurz. Oni su pobjednici gitarijada, sudionici Hartere i imaju vjerno sljedbeništvo mlađe generacije Riječkih punkera.
Nakon njih, svoju najnoviju pjesmu Kate Moss predstavit će HC bend Donar Go vs Nobel.



Nakon toga Prženje etera

Večeras ćemo vam predstaviti dva genijalna nova albuma, zapravo jedan je album drugi EP. No krenimo redom prvo s novim albumom prog metal, death metal progresive deat itd sastava Opeth nazvan Wathershed.
Opeth su nastali 1990. godine u Stockholmu – Švedska. Izdali su devet albuma. Možemo reći da su miljenici metal publike, a ovaj album to svakako potvrđuje. Naime, od kada je izašao 30. svibnja ove godine, Wathershed dočekuju samo hvalospjevi metal kritike.
Album otvara melankolično melodična pjesma Coil odsvirana na dvanaest žičanoj akustičnoj gitari . Coil je ujedno najkraća pjesma na albumu, traje 3 i nešto minuta. Na njoj imamo duet s pjevačicom Natalie Lorichs, inače djevojkom bubnjara Opetha. Onako lijepa pjesma za uvod, da bi nas nakon togha prestrašilo something completely different sa svojim doom rifovoma i death glasom – pjesma Heir Apparent.
Ja bih osobno izdvojio treću pjesmu Lotus Eater. Prvo sam izbor imena za pjesmu bazira se na mitu iz Odiseje, kada Odisej and kompa dođu na otok blizi Sjeverne Afrike i tamo sretnu čudne ljude koji ništa ne rade jer im je super od žderanja Lotosa, pa se eto zato zovu Lotphagi ili na engleskom Lotus Eaters ili na hrvatskom konzumenti. Onda se dio Odisejeve kompe navuče na Lotose i odbije se vratiti doma na Itaku, a on jedva se spasi s tog ovisničkog, “boli me ono za svašta stvar” otoka.
Sad dosta edukacije, malo o pjesmi. Dakle u pjesmi se spojilo nespojivo, death metal, malo Toola, malo heavya, klasična gitara i dosta psihodelije, odnosno simfo rocka u stilu Emerson Lake and Palmera, tako da na momente stvar podsjeća na neki psiho bend iz sedamdesetih.
No ima tu malo pop momenata poput pjesme Burden, ali nju može spasiti činjenica, da ipak više naginje King Krimsonima i pjesmi Epitaph, nego, šta ja znam Paul Youngu, zapravo miljama je daleko od njega, a pjesma završava dobrim trikom tako da gitarista svira svoju dionicu na akustari, dok mu netko sa strane raštimava gitaru. Da utjecaj King Krimsona se zbilja proteže preko cijele ploče.
Onda imamo opake Floydovske harme na pjesmi Porcelain Heart. Da metal psihodelija.
Nakon nje slijedi pjesma Hesian Peel koja je ujedno pjesma s najdužim trajanjem na albumu, nekih 11 minuta.
Uglavnom album je prepun izmjena akustično – električno, tako da je preporučljiv za sve koji se ne zadovoljavaju bilo harmonijskim ili dinamičkim minimalizmom.
A album zatvara pjesma puna mračnih I prekrasnih melodija – Hex Omega.
Ocjena, pet plus.


Stoner kutak. Ah konačno, moj omiljeni bend Nebula je ovo ljeto izdao EP Heavy Psyche. Iako im je prošli album Appolo bio potpunosti rock usmjerenja sa bržim i kračim pjesmama, na Heavy Psycheu se vraćaju ponovno psiho rocku, sa sporijim i atmosferičnim pjesmama, no uz neizostavni wah – wah i flanger.
EP sadržava sedam stvari, pa bi mogao proći i kao album, no vjerojatno to nije tako odlučeno jer je Eddie Glass, gitarista i pjevač Nebule, promijenio cijelu ritam sekciju, pa će biti da se sada postepenu uvježbavaju.
Kao što rekoh, ako je suditi po EP-u, iako se po jutru dan ne poznaje, idući album bi mogao biti teška psiha, kao ovaj EP.
Zanimljiva je i geneza imena Heavy Psyche. Naime, Nebula je svirala na nakom koncertu skupa s Iggy Popom, koji je fan benda pa je poslje nastupa svratio do njih izjavivši da sviraju Heavy Psych music što ga podsjeća na stare dane Stoogesa kada je na tripu zabijao glavu u zvučnike.
Album otvara Hendixovska pjesma The Dagger iliti bodež. Onako zamislit Foxy Lady odsviranu u molu s Black Sabbatovskom forom E-Ais – Sympthom of the Universe. Oni koji kuže kuže, a onima koji ne samo ovo što sam napisao zvuči svemirski (čitaj nepoznato).
Onda ide još mračnija, ali i sporija Pulse. Tu imamo osim gitara krcatih psihodeličnim efektima i vokal preko chorusa. Total Spacey. Kad čujem tu pjesmu čudim se kako Nebula nisu poznatiji bend, a da da je tako ne bi imali retardirane figure kao Whitney, Britney, Madona, Beyonce, Ricky Martin, Michael Bolton, Tony Centinski, još stavi njih dvoje u duet, pa ti vidi.
Sva sreća što još uopće ima super muzike.
Nakon sporije Pulse, ponovno se malo ubrzava za doom rockericu Aphrodite. Tu riff neodoljivo podsjeća na riff pjesme Black Sabbatha Sweet Leaf, no može se oprostiti, jer je Sweet Leaf za stoner rock ono što je za krščane fraza “U početku bijaše riječ”.
Onda nam slijedi pomalo indijski pomalo indijanski instrumental Dream Submarine. Znate već malo egzotičnih melodija, eho u pozadini i letim, odlijepim, sve za što je psihodelija stvorena.
Pjesma In the Depth's je kao miješanje Beatlesa s Sabbathima I Hendrixom.
Nakon toga idemo na drugu stranu, odnosno još dublje u psiho rock. Pjesma The Other side je tamna poput lošeg tripa, što ne znači da je pjesma loša. Upravo suprotno, tamne harme, eho, Doors Slide gitara i nagla promjena dinamike – brrr...
Na kraju imao zanimljivu, zapravo više zajebantsku pjesmu, jednostavno nazvan outro.
A bit će još toga masu, stoga pripremite svoje zvučnike u 20 sati na 98,4 MHz ili nas slušajte preko streama.

četvrtak | 18.00

The Secret Machines
The Secret Machines
TSM Recordings, 2008.



Znate ono kad razgovarate sa ljudima koje ste tek upoznali i još im niste ni ime dobro pospremili na kratkoročnu particiju i razgovor nekako šepa jer cijelo vrijeme smišljate što ćete slijedeće reći? To se događa. S druge strane, ima ljudi, novih ljudi u vašem životu s kojima je lako brbljati, pa čak i upustiti se u pošten i kvalitetan razgovor od prve minute. Iako rjeđe, to se isto događa. Tako je i sa glazbom. A ne nije. Od mnoštva takvih iskustava sjećam se jednog od pred četiri godine; ova druga opcija dogodila mi se sa prvim lp-jem The Secret Machines, albumom "Now Here Is Nowhere" (Reprise, 2004.) i to od odmah. Vidio sam spot za "The Road Leads Where It's Led" na VH1 Flipside i slijedeći dan bacio sam se u potragu za zadovoljavajućim brojem seedera i leechera. Nekad su vam ti daleki i nepoznati "sjemeništarci i pijavice" bolji prijatelji od onih s kojima pijete makijato, kapučino, alpačino ili Stellu.

Bio je to prvi album brače Brendona i Benjamina Curtisa i njihovog bubnjara Josha Garze, trija koji je početkom ovog stoljeća došao iz Dallasa u New York, iz anonimnosti teksaškog noise benda Captain Audio u relativnu notornost slavne Warnerove podetikete, prvijenac koji me svojim zvukom žestoke prometne nesreće između Pink Floyda i Led Zeppelina osvojio kao, kako bi to Guy Garvey lijepo rekao, prva cigareta dana.

Negdje u to vrijeme Edge iz U2 izjavio je da je "Now Here Is Nowhere", citiram, "posljednja ploča u koju se zaljubio" i to je bilo prvi put od 1993. da smo se on i ja složili oko nečega. Jednom kad budem imao vremena objasnit ću vam zašto je "Zooropa" album od pet zvjezdica ili u čemu već izražavate razumijevanje i procjene.

Da, sad sam se sjetio još najmanje tri stvari poslije '93. oko kojih smo se složili, al, oke, neka ostane na tome.

Dvije godine kasnije Tajnim Strojevima izašao je i drugi album ("Ten Silver Drops", Reprise, 2006.) i više nismo znali razgovarati. Počeli smo zamuckivati, petljati i sve više i više šutiti. Album je bio "pre" u previše kategorija i sve što danas radi je čući u kutiji od Airwalk tenisica s prženim cedeima u tankoj plastici, negdje pod S.

Ben Curtis, jedan od brače i gitarist u The Secret Machines prošle je godine otišao iz benda da bi se bavio svojom novom grupom School Of Seven Bells. Na turneji na kojoj im se na klavijaturama pridružio i Interpolov lajv najamnik Frederick Blasco, brata Benjamina zamijenio je Phil Karnats koji je sad njihova nova mašina za rifove. S njegovim dolaskom Strojevi su se vratili zvuku s prvog albuma ili, ako hoćete, napustili su koketiranje sa mekšom i radiofoničnijom glazbom s "Ten Silver Drops" i sad su opet američka prog mješavina My Bloody Valentine, The Who, Flaming Lips, Bowieja, glema, atmosfere i motorik ritma i, iako ne kao prije, opet razgovaramo.

The Secret Machines to zovu space rock. Kajgod, no kaže jedan kritik – zašto reći ono što imaš za reći sa suptilnom klavirskom melodijom kad imaš gitarska pojačala? – naravno, opisujući "veliki zvuk" ovog trija. Floydi sa Pageom umjesto dide Gilmoura ili Zeppelini sa Watersom umjesto dide Planta – svejedno, ali istina je da pop i prog elementi ovog benda nikad nisu ugodno i mirno dijelili klupu što je vjerojatno i razlog bivanju na periferiji nečeg što se krivo ali operativno zove "indie scena", no nepopustljivu ljubav prema dugim pjesmama koje tinjaju po sedam ili deset minuta na jednom gitarskom rifu u Warneru više nisu htjeli podržati pa su ovaj eponimni treći album snimili pod svojom firmom, jednostavno nazvanom TSM Recordings.

Čini se, što duže postoje to je njihova verzija prog roka sve rafiniranija i kvalitetnija. Pogotovo sad kad im veliki izdavač više ne visi iznad glave. Cijeli album, kratak u treklistingu sa samo osam velikih i teških soničnih blokova, povratak je čišćem i čvršćem zvuku nenadmašnog prvijenca, što dokazuje da su sposobni i dorasli zanatlije više nego strastveni rokeri. To mi se oduvijek više sviđalo u glazbi.

Ima tu svega – intergalaktičkog acida, bastardiziranih verzija harda, osam-i-višeminutnih mini epopeja, teatarskog pretjerivanja, sporog kopanja, brzog jahanja, silnog otezanja i usporavanja, mnogo prostora između strofa, puno samozadovoljavanja, odličnih ideja odlično sprovedenih, neprijateljstva prema klasičnoj interpretaciji pojma "singl", briljatne fokusiranosti i još briljantnijeg rasipanja pažnje, new wave koračnica, balada i konceptualnosti, ah, te proklete konceptualnosti koja nikako da se vrati u modu i opet bude cool thing. Kool thing sittin' with a kitty? Ne, cool thing u smislu – da "The Wall" mlađoj generaciji kritičara konačno prestane biti najveći zločin '70-ih.

Gitarske teksture kojima se igraju nisu predvidive i plitke kao kod (umetnite sami), dizajnirane da ugode i dotaknu nekakav emotivni gen u vama, već titraju na rubu poimanja komercijalnog, na trenutak čak i bole ili cvile, kao što se Floydi nisu, nakon što su upravo snimili največi rok album svih vremena početkom '70ih, sramili piliti i cviliti kao da ne postoji sutra već na slijedećoj ploči.

Od tri albuma koliko ih do sad imaju ovaj zauzima drugo mjesto i ako vam se imalo sviđa ideja o teškom i sporom modernom američkom frapeu zblendanom od vrlo britanskih arhaičnih sastojaka, toliko pomaknutom u stranu od uobičajenog današnjeg nekomercijalnog roka da postaje potpuno nepredvidiv u svojoj predvidljivosti i to ne na lošu foru, slobodno posegnite.

Ko zna, možda se zabrbljate.

The Secret Machines: Atomic Heels, Last Believer Drop Dead, Have I Run Out?, Underneath The Concrete, Now You're Gone, The Walls Are Starting To Crack, I Never Thought To Ask, The Fire Is Waiting

The Old Machines: The Road Leads Where It's Led, Sad And Lonely, Nowhere Again

The Server Machines: službena i myspace

Broj Floyd referenci u ovom tekstu: 4

U slijedećoj BeatNochi (četvrtak, 30.10.08. u 18.00):



Nemam pojma. Al bit će nešto dobro.

Hvala na čitanju,
ek.

S novom subotom novi "Voajeri" koji se
i ovoga puta osvrću na aktualne tjedne teme,
ali i na neke osobne životne odluke i djelovanja. :)

Uglavnom, budite od 11h na 98,4 ili na www.svid.hr.
S nama viri: Ivona Maričić (E.N.I.) !



Čujemo se...

Lena

Večeras u klubu Palach, a kao još jedan od
ekskluzivnih koncerata u serijalu Rijeka zove(!) :

ELVIS STANIĆ GROUP,



uz goste: Tinu Vukov i Marka Tolju, kao i nezaobilaznu Meri Trošelj,
biti će ovo snimanje live albuma koji će se pojaviti i u DVD izdanju.

Dođite u Palach večeras u 21 sat !
Ulaznice po cijeni od 50kn možete nabaviti isključivo u Palachu.

Rijeka zove!
Vidimo se...

Večeras u Zaljevskom zvuku u goste nam dolaze rock/techno/metal instrumentalni bend Disco n action. s njima čemo popričati o njihovom novom albumu, koji uskoro izlazi i o ostalim temama vezanim uz ovaj sastav. Također čemo ugostiti Maria Furku koji će nas obavjestiti o planovima za snimanje novog albuma. A bit će i najava koncerta Marc Ribota, gitariste koji je napoznatiji po suradnji s Tom Waitsom, a ove subote svirat će u Pulskom klubu Uljanik u sklopu programa Jazzbina.





Nakon toga u 21 sat kreće Prženje etera.
Započinjemo s novim albumom AC/DC-a.
Naime, danas je izašao najnoviji album AC/DC-a naslovljen Black Ice. Iako je prvi singl, Rock n roll train obećavao mnogo, album se nije pokazao najbrilijantinijim.
U čemu je problem?
Ovako, AC/DC imaju dva pristupa svom rock and rollu, sirovi, bučni i ogoljeni, koji se najviše očituje na albumima Let there be Rock i Highway to Hell, dakle faza s Bon Scotom, a to je ono što definira ovaj bend, te malo melodičniji pristup kakav se najviše može čuti na For those about to rock i na većini albuma iz osamdesetih, koji su ipak slabija ostavština ovog legendarnog benda.
Pa Black Ice spada u ovu drugu kategoriju. Previše je tu tonova I melodija za jedan sirovi rock band, jer nakon ogoljenog rock and roll vlaka, tj. uvodne pjesme, čekaju vas melodični mlaki pjesmuljci poput Skies on Fire ili neopisivo grozna i iritantna Anything goes.
Istina nađe se i jako dobrih pjesama kao što je Warmachine i Big Jac, a posebno se ističe pjesma Stormy May Day koja ima nešto što nije baš tipično za AC/DC, a to je slide gitara i bogme super zvuči.
Ali jesu li četri dobre pjesme od petnaest dovoljno za čekanje od osam godina na novi AC/DC album?
Po mom mišljenju nisu, osim toga petnaest pjesama za album grupe tipa AC/DC koja nije baš sklona eksperimentiranju nakon pol sata postaje zamorno, kao i pjevanje Brian Johnsona koje također postane zamorno ali uz to iritira kao čopor mačaka u sezoni parenja.
Al' sve ovo što napisadoh zasigurno neće pokolebat vjerne fanove AC/DC-a za nabavku albuma, jer to je na kraju krajeva rock album za veselo đuskanje, pijenje pivkana I barenje komada, samo nije toliko dobar da zagarantira uspjeh u ovome posljednjem.



Osim toga bavit ćemo se malo šišmišima i crnom magijom, točnije epizodom kada je Ozy zagrizao živog šišmiša, te je ustvrdio da šišmiši imaju topao i hrskav ukus.
U sjećanje na taj događaj pustit ćemo pjesmu Mr. Crowley s Ozzyevog prvog albuma Blizzard of Ozz, gdje je jednu od najboljih solaža ikad snimljenih odsvirao gitarski mag Rhandy Roads. A da bi sve to upakirali u lijepu priču spomenut čemo i to da je ovo ljeto snimljen film Chemical wedding prema scenariju pjevača Iron Maidena Bruce Dickinsona. Film se bavi pričom u kojoj duh slavnog zlog maga Aliestera Crowleya opsjedne tijelo jedno sveučilišnog porfesora, koji onda ima samo pet dana za izbacivanje Crowleyevog duha iz sebe. U suprotnom Crowley će u potpunosti zavladati njegovim tijelom.
Film je na Internet movie data base dobio negativne kritike, no glavno da se Bruce veseli.
A bit će još metala, punka, stonera, uglavnom zakon mjuza, pa se slušamo od 20 do 22 sata večeras na 98,4 MHz.

četvrtak | 18.00

Kings Of Leon
Only By The Night
RCA, 2008



Posljednji album Kings Of Leon bio je iznenađujuće dobar.

"Because Of The Times" iznenadio je sve nas koji smo ih od njihovog prvog pojavljivanja 2003. svrstavali pod dlakavi rok folder, folder koji je 99% puta antipatičan. Do tog su albuma dečki izgledali kao wannabe burazi Allman a i glazba im je bila jako retro s nekolicinom dobrih singlova, pjesama tipa "Molly's Chamber". A onda sam vidio spot za "Charmer" i bio sam, barem tih par minuta, sretan. Osim te skoro pa indie ili alter singlusine taj album imao je i prekrasnu "On Call" i još "Knocked Up", pa "Arizonu"... ma, divota jedna radioprijateljska a ni domu slatkom domu ne mrska! Cijeli album je bio uzbudljiv, ako ništa zbog činjenice da je ovaj bend skužio par stvari i ovdje ne pričam samo o tome da im je neko pokazao put prema frizeraju.

A ovo sad? Kako bi rekao Budiša Hloverki – pa, gledajte...

Na prvo slušanje ovaj album nije jako različit od prošlih; kao uvijek tu su Caleb i njegovo emocionalno uvjerljivo pjevanje, doduše ovoga puta s malo manje vriskova a s više konkretnog pjevanja, pa Matthew na gitari i ostala dva što brata što bratića. No, kako album odmiče čak se i to prvo slušanje, što se kasnije definitivno potvrđuje i sa ostalim ponavljanjima slušanja, pretvara u pomalo drugačije iskustvo od onog kakvo bismo htjeli da bude.

Naime, tracklisting curi a iskustvo slušanja postaje sve dosadnije i dosadnije i bože mi pomozi jer možda i umrem prije nego što ovo opet dođe do kraja! Drago čitateljstvo, Kings Of Leon su se pretvorili u U2! Al da su se barem pretvorili u U2 iz početne faze ili barem "Achtung Baby" ili ZOO TV faze, ali ne – U2 u kasnijim danima kada se nekad davno najbolji bend na svijetu patetično bori za svaku pjesmu. Ili još gore – Kings Of Leon zvuče kao Coldplay! A to nije dobro. Jednostavno nije dobro.

Naravno, "Only By The Night" napravit će još veće zvijezde od njih i stadioni su im zagarantirani a ovaj put možda uspiju slomiti i svoju domicilnu Ameriku. Veliki i stari časopisi tipa Rolling Stone, NME i Uncut ih vole i hvale, no noviji, mlađi kritičari nisu ih baš počastili ovaj put. Zamjeraju im, i tu se moram složiti, doslovnost, prežvakavanje starih klišea, automatičnost stvaranja zbog koje ih je jedan kritičar čak usporedio i sa Nickelbackom, što jest stvarno i više nego uvredljivo. I zamjeraju im zvuk gitare, U2ovske (evo ih opet!) teksture i patetičnost u stilu Princeovog "Purple Raina".

Baš je zato šteta velika što se njihov neosporivi talent, kako svirački, tako songwriterski, tako mediokritetski vuče kroz ovu slabu kolekciju pjesama. Bez ironije, ovo je savršeno snimljena i vrhunski isporučena mlaka voda koja tek na 3 ili 4 mjesta uspije zainteresirati uho; ostatak je pretvaranje jednog od najzanimljivijih novijih američkih bendova u dosadni MTV bend. S tim da su MTV bend već bili i do sad.

No, nije sve crno i bijelo. Da, ima i sivog, bravo! Nekoliko pjesama je stvarno dobro jer ipak nisu Kings Of Leon nekakvi gažeri. Najbolja od tih je svakako, i to moram posebno naglasiti, pogotovo s obzirom da je glavni zaključak da je "Only By The Night" dosadan album kojeg ću rado zaboraviti čim prije, singl i to singlusina koja se vrlo žestoko i suvereno na glavačke ubacila u borbu za singl godine – "Sex On Fire", očita, jednostavna, pomalo glupava pjesmica i definitivno rok kliše, no singl je to koji ima ono nešto, ono nešto što se dogodi kad se sve kemije i fizike i magije poklope i onda dlake na rukama imitiraju žitno polje na vjetru. Takve se stvari često vrlo brzo potroše, ali sada, u ovu jesen dvemiljariosme "Sex On Fire" je velik kao Učka, ako hoćete da vam podilazim s lokalnim usporedbama.

Sve u svemu, nemojte ako ne morate, a ako ste fan, kao što sam ja skoro postao na posljednjem albumu, onda uživajte – jer nema tog razuma koji će fana uvjeriti da mu je bend upravo postao sranje. Znam to iz niza osobnih iskustava.

Ne volim pljuvati po glazbi, barem ne ovako javno (sa svojim elementarnim nepodnošenjem svih vrsta metala i još nekih drugih podvrsta trudim se gnjaviti samo frendove i kolege) i, ako ćemo baciti pogled u arhivu Kraljevskog Pudinga, pokakao sam se samo na "Neon Bible", "We Are The Night", možda malo na "Weekend In The City" i envertualno još na jedan ili dva albuma. Ali ovo, dragi moji Followilli, ovo vam je baš bezveze.

I'm taking all i have to take, this takings gonna shake me!

BeatNocha rides majestically and vegan-non-friendly:
Emisija 23.10. u 18.00 bavi se novim, trećim albumom benda koji se zove Secret Machines.



Mislim, i bend i album se isto zovu. To je često tako kad bend dođe do treče ploče. Brblj brblj. Space rock koji se može puštat na radiju! Mooože. Čujemo se.

Ae,
ek.

Groove Armada live @ Brixton u nedjelju, 19. listopada 2008. s početkom u 21h.
Tracklist:
01 Intro
02 Chicago
03 I See You Baby
04 Purple Haze
05 My Friend
06 Fogma
07 Lazy Moon
08 Little By Little
09 Lovebox
10 The Final Shakedown
11 At The River
12 Remember
13 Easy
14 Madder
15 Edge Hill
16 Going Back To My Roots
17 Superstylin'


Have fun!
dexter

Mislim da nije pametno propustit
dvije žene u "Voajerima" sutra
(subota, 18.10.)...
Tako da, budite na
98,4 ili www.svid.hr
sutra cijelo jutro, a ako ne, onda barem u 11h.

Gošća: Meri Trošelj!



Čujemo se!

Lena

Danas je na općinskom sudu u Rijeci započelo suđenje doktoru Branku Popoviću za teško kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, odnosno optužen je da je zbog nesavjesne operacije slijepog crijeva odgovoran za amputaciju noge Miroslavu Maškarinu.
Suđenje je započelo u 9 sati, a Popović je svoj iskaz davao gotovo dva i pol sata. U iskazu je objašnjavao tijek operacije, te je ustvrdio da je došlo do komplikacije prilikom operacije, a ne do liječničke pogreške, stoga on ne može biti kazneno gonjen.
Popovića se tereti također, da je pogrešnom metodom operirao Maškarina, na što je odgovorio da je korištena metoda bolja od drugih.
Također je rekao kako nije dokazano da je trbušna aorta pukla zbog korištenja te metode, niti da je aparat koji se koristi tom prilikom odgovoran za puknuće.
To je dodatno potkrijepio tvrdnjom da je Maškarin operiran nekoliko puta jer je došlo do niza komplikacija, a puknuće aorte je samo jedna od komplikacija. Stoga je zaključio da puknuće aorte nije isključivi i jedini razlog amputacije noge.
Nakon toga slijedilo je saslušanje svjedoka.
Prvo je svjedočio Miroslav Maškarin.
On je rekao kako se ne sjeća točnog događaja kako je primljen u bolnicu. Sjeća se jedino da je pregledan u hitnoj riječke bolnice, ali se ne sjeća s kojim doktorima je razgovarao. Nakon što je pregledan, prvo čega se sjeća jest buđenje iz kome, što se dogodilo tek nakon 17 dana.
Posebno je sitaknuo kako i dan danas osjeća bolove u desnoj nozi, bol u batrljku lijeve noge i bol u leđima. Također, zbog opreacije nema 70% muskulature u lijevoj nozi, ne osjeća prste desnog stopala, a na nju se svom težinom može osloniti samo na ravnom tlu.
Na kraju svjedočenja izrazio je žaljenje što mu se operater nije ispričao, ali je rekao da je to pitanje osobmne kulture.
Zatim je svjedočio otac Ivica Maškarin, koji je ukratko opisao tijek odvođenja sina u bolnicu. Istaknuo im je da im je samo jedan mladi liječnik dan nakon operacije ugrubo rekao da se operacija zakomplicirala.
I posljednja je svjedočila majka Zdenka Maškarin, čije je svjedoćenje proturiječilo s njezinim iskazom datim 2.veljače 2007. godine. Naime ona se ne sjeća da je pričala s jednim doktorom koji joj je priznao da se radi o liječničkoj pogrešci, niti da se srela s dr Popovićem, kao što je tvrdila u iskazu. Kao razlog svog nesjećanja navela je činjenicu da ima velike probleme u životu te je pila tablete koje joj je propisala psihijatrica. Također ne zna se s kojom se to majkom vidio dr Popović, budući Maškarinov otac ima drugu ženu, a upravo za vrijeme operacije Maškarinovi roditelji su se razvodili.
Ipak, obrana Maškarina se požalila na to da sud ne prihvaća njihove dokaze.
Suđenje se nastavlja 20. i 21. studenog

Zaljevski zvuk započet ćemo s predstavljanjem koncerta Hanson brothers + Pasi koji će se dogoditi ovaj četvrtak u Stereu.
Povodom toga gostovat će nam bend Pasi, s kojima ćemo poričati o svirci i o tome kada će nove snimke, a gostovat će nam u ime udruge Rirock Goran Grgurev Grga, koji je organizator događanja, te će nam otkriti kako su tekli pregovori i ostalo vezano uz koncert.



Nakon toga, u 21 sat počinjemo s Preženjem etera.
Prvo ćemo predstaviti Novi album ima američkog Neo Thrash metal benda Trivium.
Album se zove Shogun, po onoj Japanskoj gospodi, odnosno vojnim komandantima, a radi se o četvrtom albumu benda.
Trivium su često bili optuživani da kradu Metallicu, iako tu ima više nego što oči vide i uši čuju. A čega ima?
Pa osim Metallice I ponekad smiješni Green Day refreni, ali nađe se i nekih dionica koje pokazuju da momcima iz Triviuma nije stran Death metal.
Uglavnom agresivna muzika, ali ipak programirana, što oće reći da Trivium svojim melodičnim refrenim a žele čopiti i onu publiku kojoj je black album od Metallice prežestok.
No možda sam ja malo prekritičan prema bendu, a tu kritičnost temeljim na prethodnom albumu Crusade koji mi nije baš legao, dok je ovaj album započeo vrlo obečavajuće, akustičnim introm, što je metal klasik i razvije se u thrash death rasturaljku imena Kirisute Gomen.
Iduća stvar je već malo melodičnija, a treća pjesma Down from the Sky nosi totalni hitovski potencijal i siguran sam se da će se vrtiti po raznim parkovima Kvarnerskog zaljeva uz zvukove povraćanja od jeftinog vina iz obližnje vinarije, ali njezin refren ukazuje na elemente konformizma kod benda Trivium.
Generalno sve na albumu je napumpano I mislim da svkai metalac ispod 25 godina obavezno mora nabaviti ovaj album, budući su oni stariji naslušani svih bendova na koje se Trivium naslanja, pa će biti prekritični prema momcima, iako oni to baš i ne zaslužuju, ali kad čujem njihove ljigo ljigić refrene promijenim mišljenje......posebice je grozna pjesma Into the mouth of hell we march. Normalno, nakon ovako grozne pjesme samo je Pakal mjesto kamo može Trivium ići. Sramite se!
Ipak na dobar žestoki put se vraćaju prekasno, tek na šestoj pjesmi Insurrection.
Album završava pjesma Shogun, puna promjena tempa i stoga i traje 11 i pol minuta.
Ah, poslušajte sami, ako nemate album večeras na Svidu u 21 sat i odlučite.



Osim toga vrtit ćemo Megadeth jer Dave Mustaine, nakad super lik, najbolji gitarista, cuger, anarhist itd, koji se pretvorio se u mega Egomanijaka, ponovno probuđenog krščana koji je ovaj tjedan najavio snimanje novog albuma. Iako od Contdown to Extinction, po mojem mišljenju, nije snimio pošten album, nadam se da će se vratiti na stare staze kreativnosti.
To se poklopilo sa trećim greatest hits CD-om kojeg je izbacila njihova bivša izdavačka kuća Capitol, valjda želeći pokupiti lovu na krilima Metallicinog bestsellera Death Magnetica .
Uz to pričat ćemo o AC/DC-u, Clutchu i ostalima, pa nas slušajte.

četvrtak | 18.00

Jean Michel Jarre
Oxygene
Disques Dreyfus, 1976.

(New Master Recording
EMI France, 2007.)



Vratimo se malo natrag.

1976. bila je plodna godina. Ne samo za moju najdražu majku, nego i za svjetsku diskografiju.

Te ’76. izašli su “Black And Blue” (prvi Stonesi sa Ron Woodom), “High Voltage” (prvijenac AC/DC reizdan za svjetsko tržište), “A Day At The Races” (prvi Queen album produciran od strane benda, bez pomoći Roy Thomasa Bakera), “Hotel California” (prvi album Eaglesa sa Joe Walshom), “Desire” (nasljednik “Blood On The Tracks”, sadrži bezvremenske Dylanove klasike kao što su “Sara” ili “One More Cup Of Coffee”), “Station To Station” (jedan od najalbuma Mršavog Bijelog Vojvode; sadrži “Golden Years”, goddamit!), “Ramones” (prvi album!), “Presence” (najslabije prodavani album Zeppelina ikad), “Songs In The Key Of Life” (jedan od najalbuma Stevieja Wondera), “Small Change” (četvrti album Tom Waitsa, sadrži “Tom Traubert’s Blues”), “Coney Island Baby” (šesti solo uradak Lou Reeda) i još brdo naslova.

Da je tih dana postojala polica “elektronika” u glazbenim dućanima, novi naslovi te godine uključivali bi “Evening Star” (Island) Roberta Frippa i Briana Enoa, “Pieces For Kohn” (Somnath Records) Toma Hamiltona, “Sequencer By Sinergy” (PPSD) Larryja Fasta, “Secrets” (Columbia) Herbija Hancocka a ponos scene bili su novi Tangerine Dream sa svojim “Stratosfear” (Virgin) albumom.

Između svih tih danas legendarnih, seminalnih ili s druge strane opskurnih izdanja, te 1976. (i godinu kasnije u Engleskoj preko Polydora) pojavio se prvijenac klasično obrazovanog (profesor mu je bio – taadaa!!! – veliki Pierre Schaeffer, jedan od najvažnijih skladatelja prošlog stoljeća i otac music concrete) dvadesetosmogodišnjaka iz Lyona, do onda manje poznatog po svom skladateljskom radu za tv i radio a više po svom ocu, oskarovcu Mauriceu Jarreu, skladatelju iz “Lawrencea Od Arabije” (Oskar 1962.) “Doktora Živaga” (Grammy 1967.), “Ryanove Kćeri”, “Obale Komaraca” i još na desetke drugih filmova.

Taj prvijenac bio je “Oxygene”, album kojeg je Jean Michel snimio u kuhinji i prije nego mu ga je muž kolegice s konzervatorija, Francis Dreyfus odlučio izdati u riskantnih 50 000 komada, Jean Michel se naslušao odbijenica od izdavača u stilu “tu niko ne pjeva, nema pjesama, stvari su ti predugačke i sve se isto zovu...” a u jednom intervjuu Jarre je priznao – “...čak me i moja majka pitala – zašto si ga morao nazvati po plinu?!"

Tih godina u Engleskoj se događao pank; nova, sirova i uzbudljiva glazba pored koje su Jarreov suptilni, romantični i potpuno sintisajzerski i instrumentalni prvijenac engleski kritičari ne pokopali, nego uništili svojim lošim kritikama. Jarre je imao još jedan problem sa britanskim glazbenim tiskom u ono vrijeme, činjenicu da je sin poznatog skladatelja a i njegovi klasični korijeni i to da je prije pisao glazbu za balet i operu nisu mu išli u prilog. Povrh svega bio je Francuz i još im je, dvije godine kasnije oženio Charlotte Rampling. Enchanté!

No, album je kod europske publike odjeknuo fantastično! I nastavio je odjekivati kroz godine. Do danas prodan je u više od 15 miliona kopija, a tema "Oxygene 4" je još uvijek jedan od najprepoznatljivijih komada elektronske glazbe u povijesti.

Kad ga se sluša danas, zapanjujuće je koliko je dobro ostario.

Do pojave ovog albuma, elektronska glazba živjela je na marginama suvremene klasične glazbe ili se infiltrirala u pop glazbu kao dekorativni element. Iako su Kraftwerk (najviše) i niz drugih njemačkih bendova (nešto malo manje) do sredine ’70-ih bili strašno utjecajni na tipove poput Bowieja ili Enoa, takvi izvođači funkcionirali su isključivo na marginama rok kulture.

Ono što je Jarre napravio sa “Oxygene” albumom bilo je davanje potpuno novog lica pojmu "elektronska glazba". Bio je to album koji je snimljen sa potpuno elektronskim instrumentima, Arpovima, Farfisama, AKS-ovima, melotronima i brojnim drugim. Dakle, prvi čisto elektronski album koji je uspio doći do velikog broja publike.

Nakon tri dekade i onda još malo, Jarre se vraća svom remek djelu. Vratio mu se još jednom prije i to 1997. sa ne-tako-lošim nastavkom jednostavno nazvanim "Oxygene 7-13". Ovaj put, točnije, to se zbilo prošle godine, Jarre je odlučio rekreirati originalno djelo kroz novu studijsku snimku i snimku uživo i sve to zapakirati kao cd/dvd set nazvan "Oxygene: New Master Recording". To je kolekcionarski i diskografski vrlo zgodno ali ništa novo kad se radi o ovom Francuzu, no ono s čim je ovoga puta zaista iznenadio je odlazak na intimnu turneju.

Naime, Jarrre je poznat po megalomanskim, doduše i vrlo kičastim koncertima koji su se još osamdesetih razvili u prave okupacije gradova krcate koreografijom, zborovima i pretjeranih vatrometa. Takvi koncerti obično su završavali u Guinessovoj Knjizi Rekorda po broju posjetitelja ili nekim tehničkim pretjerivanjima. To nije slučaj sa posljednjom turnejom, dapače, Jarre je izabrao sasvim drugačiji pristup: mali show u malim zatvorenim prostorima, svira cijeli “Oxygene” zajedno s još tri glazbenika (Dominique Perrier, Francis Rimbert i Claude Samard), integralno prenosi tijek cijelog albuma i ono što je vrlo interesantno – svira na originalnim instrumentima koji i dan danas ovise o naponu i ostalim fizikalnim činjenicama struje koje zvuku analognog sinta udahnjuju život.

Iako je Jarre tijekom godina svirao dijelove “Oxygenea”, nikada do sad nije izveo cijelo djelo. Odluka da se to napravi sa originalnim instrumentima za obljetnicu donijela je radost ali i konkretne probleme. Za razliku od modernih digitalnih sinteva, ovi nemaju memorije ili preset zvukova, svaki zvuk kreira se dok se kreira i nakon toga ga se ne može sejvati ili štogod i postoji velika šansa da zvuk koji izlazi van iz sinta nije onaj koji ste htjeli. Jarre objašnjava, opet ga citiram:

"To su potpuno iracionalne sprave no to i služi kao inspiracija. Prošle godine u Parizu imao sam nekoliko koncerata u jednom lijepom kazalištu i jedne večeri moj Moog sintisajzer je doslovno poludio, ali publika je reagirala na to jer je znala da je to stvarno uživo i zato je bilo zabavno. Takve greške stvore nešto prilično ljudski u dobu kad je sve tako čisto i uredno."

To je upravo i kontradikcija u srcu rane Jarreove glazbe. Iako je nastala isključivo na strojevima, ona je izuzetno ljudska. Za razliku od hladnog i robotskog Kraftwerka, Jarre je demonstrirao osjećajnost i ekološku svjesnost. To se vidjelo i dan danas se vidi na slavnoj naslovnici, slikariji francuskog slikara Michela Grangera koja otkriva planet Zemlju kako se sigurno raspada i dok se raspada otkriva nam svoju mrtvačku kostursku glavu. Ljudsku! Ta slika bila je šokantna 1976. no vrlo brzo prestala je biti šokantna i postala je i više nego aktualna.

U petak, 7.11. Jarre svoj Kisik donosi u Halu Tivoli u Ljubljani. To vam je prilika da nakon toliko mnogo godina scenske megalomanije u kojoj se sva draž njegove glazbe potpuno izgubila, gladate i slušate Jarrea u relativno ogoljelom izdanju, kako sa još trojicom glazbenika svira na starim instrumentima svoje remek djelo.

Da, zaista remek djelo. I nakon svih ovih godina! Album kojeg treba čuvati i cijeniti kao skupocjeni komad povijesti. Jer je bio prvi u kratkom ali izvrsnom nizu kreativnog Jarreovog početka mijenjanja povijesti glazbe. Podsjećam, nakon prvijenca podario nam je još samo “Equinoxe” (1978.), “Les Chants Magnétiques” (1981.), “Les Concerts en Chine” (1982.) i “Zoolook” (1984.) a nakon toga se izgubio u vatrometima i mlakoj vodi new agea.

Uz povremene bljeskove, ali... to je već materijal za knjigu.

Spotovi su izgledali glupo te 1976.: hit hitova.

Hit hitova, još jednom: live in your living room.

Isključivo za frikove: striček Jarre objašnjava muzejske primjerke.

Novo poglavlje anti-vegan glazbene sage: ide u četvrtak, 16.10. u 18.00 i bavi se novim albumom Kings Of Leon koji se zove "Only By The Night".



Followilli su se vratili! Jesu nam falili? U, za popizdit! Ko Franjo Tuđman!! No, bez obzira na sve, snimili su sasvim oke album. Ko i svaki put! Moram se prestat svađat sam sa sobom...

A bientôt !

ek

I sutra novi "Voajeri", ali ovoga puta s Fitovcem
Davorom Lukasom - Bajom!
Budite na 98,4 ili na www.svid.hr točno u 11h!

Bit će nekih iznenađenja...



(sjeklarekla!)

Lena

Zbog nemogućnosti dogovora između scenarista Predraga Raosa i redatelja Svibena, oko kraja predstave «Petar Pan zgubidan», ravnateljica gradskog kazališta lutaka, Zrinka Kolak Fabijan, odlučila je od ponedjeljka, 13. listopada, skinuti predstavu s repertoara.

Naime, već na premijeri predstave, Predrag Raos je imao zamjreke na Svibenovu režiju, točnije kraj predstave, gdje je izmijenjena zadnja Raosava rečenica koja glasi «...dalek je put do Nigdjelije.» i izbačena je Tintilinčica koja to izgovara.
Čini se da je došlo do sukoba koncepcija, jer je Raos ponudio pomalo utopističmki kraj, dok Svibenov kraj implicira da kada se odraste, dijete više ne može letjeti.
Jasno, dokazivanje ega preko dječje predstave je besmisleno i donjelo je gradskom kazalištu lutaka znatan financijski problem, jer im je ovo najskuplja predstava u produkciji, u koju je uložena 250 tisuća kuna i rasprodana je.
Ipak, ravnateljica je pomalo branila redatelja, istaknuvši da je izmjena kraja predstave dozvoljena zbog redateljeve umjetničke slobode, te da si je Raos sam kriv, budući uopće nije prisustvovao probama predstave. Apsurd je tim veći ako se u obzir ume Raosova izjava da je on dječjom predstavom «Petar Pan zgubidan» pokušao prikazati pad Britanskog imperija.

Ovog se vikenda u Rijeci po jedanesti put održava Rikon, konvencija znanstvene fantastike i fantasyja koju organizira riječka udruga ljubitelja znanstvene fantastike 3. zmaj.
Okosnicu konvencije koja se održava na Filozofskom fakultetu u Omladinskoj 14 čine predavanja s područja filozofije, književnosti, fizike i astrofizike, odnosno s područja koja su tematski bliska znanstvenoj fantastici, fantasyju i bajkovitom svijetu. Treba reći i da su predavači uglavnom sveučilišni profesori i apsolventi sa Sveučilišta u Rijeci, Zagrebu i Zadru. Rikon nudi i predstavljanje tiskanih izdanja isključivo hrvatskih autora i izdavača, a neki od autora koji će predstaviti svoja djela su Aleksandar Žiljak, Irena Rašeta i Davor Šišović. Edukativni dio konvencije čine i mnogobrojne radionice poput radionice starih pisama, radionice heraldike ili radionice na kojoj ćete naučiti kako napisati bilten.
U večernjim satima Rikon nudi zabavni dio u kojem vas očekuju parodije poznatih kvizova poput Izazova ili Pictionaryja te karaoka.
Organizaciju ovogodišnjeg Rikona na kojem oragnizatori očekuju 400-ak gostiju iz Hrvatske, ali i susjednih Slovenije i Srbije, financirala je Zaklada Sveučilišta u Rijeci, a medijski pokrovitelji su SVID radio i Radio Rijeka.
Cijeli program Rikona otvoren je za javnost, a svečano je otvorenje najavljeno za danas u 17 sati.

Danas je počeo festival Moje, tvoje, naše.
Tema ovogodišnjeg festivala je Konzumerizam i/ili građanstvo. Naime, u današnje vrijeme sve više dolazi do sužavanja građanskih prava, koja se zamijenjuju konzumerističkim pravima.
Navedena tema će se propitivati kroz različite oblike, bilo umjetničke ili na međunarodnoj konferenciji koja je organizirana uz pomoć Filozofskog fakulteta Rijeka i Mirovnog inštituta iz Ljubljane. Konferencija, koja je počela jutros u 10 sati, podijeljena je u tri pod teme;
1. Medijski prostor ili zašto u medijima prveladavaju trivijalne teme,
2. Fizički prostor – zašto dolazi do sve veće privatizacije prostora i
3. Kako se konzumerizam reflektira u kulturi.
Konferencija će se održava danas i sutra u HKD-u s početkom u 10 sati.
A za umjetničku razradu teme pobrinut će se beogradski umjetnički kolektiv Škart, poznat po dizajnu i aktivizmu. Škart će dovući i zbor Proba, koji je neka vrsta punkerskog karaoke zbora.
U sklopu festivala održava se i sajam nezavisnog izdavaštva na kojemu sudjeluje preko 30 nezavisnih izdavača sa prostora bivše Jugoslavije.
Posebno je zanimljiv projekt Libertad, u sklopu kojeg će se prodavati zapatistička kava, a novcem od te prodaje se financira pokret Zapatista u Meksiku.
Tu su i radionice: slobodni putujući radio, radio free Internet, recikliranje materijala
i osnove GNU/Linux-a –Punk s not dead!
Sve radionice se održavaju u Molekuli.
Predstavit će se i knjige među kojima vrijedi izdvojiti novi roman Alena Kapiđića «Noć uz Rijeku», strip album Envera Krivca «Priče iz Ž + K» koje će biti predstavljene večeras u 20 sati u Molekuli, te knjigu Dražena Šimleše «Kako potrošiti svijet» i knjigu «Teroristički manifest» Darka Pivca.
Festival završava Disco feštom u Molekuli.

Večeras u zaljevskom zvuku ugošćujemo sastav The Pontiaks.
Iako su oni nov sastav na Ri rock sceni, članovi benda imaju kilometre staža pod sobom na pozornicama grada poznatog po imenu Rijeka, a o kome se radi, pa slušajte nas u 20 sati.

Današnje Prženje etera započet ćemo sa recenziom novog albuma Gitariste Rage against the machine Tom Morella, koji je, pod pseudonimom The Nightwatchman izdao novi album, nazvan Fabelled City, izašao 30. rujna ove godine.
Na albumu mu gostuje Serj Tankian iz System of a Down, a album je producirao Brendan O'Brien koji je već radio s Morellom, odnosno s njegovim prijašnjim bendovima Rage Against the Machine i Audioslave, ali je radio I sa grunge legendama Pearl Jam.
Uglavnom, album će zadovoljiti prije ljubitelje Bob Dylana, nego Ragea, samo što ipak Morello nema onaj promuknuti Dylanov rebell glas I zato Dylan I dalje ostaje neprikosnoven u političkom rocku. Rage jesu veći u političkom metalu, no ovaj album nema veze s metalom, pa ni hip – hopom kojeg isfurava Delarocha. Ipak fanovi Ragea bit će zadovoljni politički angažiranim tekstovima, ali ima naznaka Morellovih rifovanja iz ragea u pjesmi Whatever it takes.
Jedna Zanimljivost, iz Morellova intervjua. Kada su Rage svirali na prosvjedima, policija im je zabranila pristup stageu, pa je Tom rekao, što se slažem, da je u Kini policija zabranila svirku rock bendu, to bi bio medunarodni skandal, a to se redovito dogada u SAD-u, pa se ništa o tome ne priča.



Osim Morrela bit će priče i o novim albumima Iced Eartha, u stoner kutku predstavit ćemo novi album Švedskog bend Grand Magus, koji se dosta udaljio od stonera i dooma i sad ih se može nazvati klasičnim Heavy Metal bendom.
A bit će nešto i o filmu. Naime, osim punkera i thrash metalci su dobili dokumentarac o povijesti svoje omiljene glazbe. Film se zove Get Thrashed, a režirao ga je Rick Ernst. Film je pokupio i niz nagrada, a na njemu sudjeluju članovi Metallice, Megadetha, Anthraxa, Slayera, Exodusa, Over killa....
A bit će još toga, pa nas slušajte.

Ekipa,
kako već neko vrijeme pokušavam doći do live snimke koncerta Anite Baker (i nikako mi ne polazi za rukom, za sada), ovu ću Vam nedjelju zavrtiti live koncert legendarne Sade. Riječ je o koncertu iz San Diega 1994. godine i predstavlja, slobodno mogu kazati, top performance ovog benda, kako akustično, tako i vokalno same Sade Adu. Premda je 2003. godine formalno izašao live album "Lovers live", smatram da je ovaj koji ćete imati prilike slušati značajno bolji.
Koncertni tracklist, po nepisanom pravilu, zapravo je svojevrstan "best of" tako da neću posebno navoditi pjesme.
Nakon koncerta koji traje cca 90 minuta izvrtit ću nekoliko songova Sade u zanimljivim i uglavnom raritetnim remiksevima.

Početak: nedjelja,12. listopada u 21h.
Čujemo se.
dexter

četvrtkom | 18.00

Tv On The Radio
Dear Science
Interscope/4AD, 2008.



Teško je danas vjerovati, nakon nekoliko ep-ja, dva svaka na svoju foru briljantna albuma, a pogotovo nakon ovog trećeg, da je Tv On The Radio počeo svoj „život“ 2001. tek kao usputni glazbeni projekt dvojici vizualaca iz New Yorka.

Dave Sitek i Tunde Adebimpe (definitivni kandidati za Škorinu geopolitičku godišnju nagradu "Čudni Ljudi Čudnog Imena"!!!) pa onda vrlo brzo i Kyp Malone, te na kraju i Jaleel Bunton i Gerard Smith danas su članovi jedne od najzanimljivijih suvremenih glazbenih stvarnosti čiji je "Return To The Cookie Mountain" (Interscope/4AD, 2006.) uspio odmah po izlasku postati moderni klasik, ako ne i jedna od najbitnijih ploča ove još uvijek plazeće dekade.

Za dio tog uspjeha zaslužni su podjednako frontmensko-liricistički soul brothers, Adebimpe i Malone, najbolji čelni ljudi koje možete poželjeti za svoj imaginarni ili pravi bend i producent Sitek koji iz svog brooklynskog, točnije, williamsburškog studija Stay Gold šalje u svijet albume Celebrationa, Liarsa, The Foalsa, YYY's i čak stoji iza pokušaja zanosne i odnedavno službeno biblijski zabranjene Scarlet Johansson da snimi album obrada Tom Waitsa.

Zbog njihovog konstantnog guranja naprijed, glazbenog i sveopćeg umjetničkog rasta iz prvih ep izdanja u prvi album pa onda u drugi, čekali smo ovaj treći nastavak sa velikom radošću jer TVOTR nije običan bend; to je skupina ljudi koja pop-rock-ili-nazovite-tu-mješavinu-stilova-kako-god-hoćete, uglavnom - glazbu promišlja na svjež način. Njihov čušpajz ili, ako vam je lakše za shvatiti, maneštra, (mada to dvoje nikako nije isto jelo, ok) sastoji se od nadahnute kombinacije post-punka, free jazza, a capella pjevanja, doo-wop izričaja, soula, elektronike i čega još sve ne.

I sad je taj treći album ovdje i dogodilo se šta? Ne baš ono što smo mislili da hoće. Ali ko nas pita bilo šta!?

"Dear Science" je skoro pa radiofonična ploča, laka na zvukovima i laka za uho; nešto po čemu do sad definitivno nisu bili poznati. Oke, nikad, ni na vrlo golom i jednostavnom prvijencu, te ni na zvučno gustom i zažbukanom drugom albumu, TVOTR nisu bili ekstremni: uvijek su tu bile predivne melodije koje su koketirale ako čak i nisu skroz bile direktno posuđene iz soul glazbe. Mogli ste reći komotno opisujući TVOTR nekom ko ih nikad nije čuo – da bi tako zvučao Peter Gabriel da se rodio kojih 20ak, 30ak godina kasnije – i ne bi pogriješili u opisu.

Ovdje, na novom albumu, Sitek je bacio kroz prozor gustoču, fuzz i beskonačnu slojevitost „Cookie Mountaina“. Skinuto, zamotano u najlon vrečicu i bačeno u baju. Umjesto toga dobili smo plesni amalgam, kopiju produkcije ni manje ni više nego grupe The Bangles, glazbenih i aranžmanskih fora kojima su se nekad davno, pred, čini se sto godina kad su bili na kreativnom vrhuncu, služili Michael Jackson i Feminizirani Patuljak Formerly Known And Then Again Known Kao Prince.

I kako to onda zvuči i ima li to veze sa TVOTR koje smo dosad znali i voljeli? Odgovor na prvo pitanje je – zvuči odlično. Već i nakon prvog slušanja moderna paranoja, stihovna dovitljivost i duša onog što TVOTR predstavljaju je na površini, a nakon još nekoliko – dogodi vam se i glazba, u ovom novom obliku, jednostavnijem, čišćem i svakako plesnijem.

Tamo gdje su prije bili distorziraniji, semplovima i čudnim zvukovima nakrcani ritmovi, ili ako ćemo o prvom albumu, minimalizam i potpuna ogoljenost sad se nalazi uvjerljivi spoj afričke jazz legende Fela Kutija i najboljeg Talking Heads trenutka u povijesti – albuma iz 1983., "Remain In Light". Ne zaboravite u ovom bendu od petorice muškaraca, četvorica su crnci a crnci (Ironičan bijelački stav? Ne, majko mila, ovo progovara moj osobni kundalini – ili kao što bi rekao Chris Stevens – „Proglašavam se osobom od boje!“) ne mogu podbaciti u natjeravanju ljudi na ples.

A odgovor na drugo pitanje – ima li to veze sa TVOTR koje smo dosad znali i voljeli – glasi – apsolutno. Tunde i Kyp i dalje pišu i pjevaju u karakterističnoj estetici. Pucanje srca, eksplozije skepse i ljutnje, seks, obrušavanje na zatrovane medije, politički cinizam i konačni optimizam. Nije ni čudo da ih David Bowie voli.

Iako će ih ovaj album definitivno približiti, možda ne masama, ali sigurno širem broju publike, razlog za čiščenje zvuka ne treba tražiti u pomno smišljenom marketinškom planu. Ne, fuj! Sitek je za snimanje ovog albuma prespojio cijeli studio na najjednostavnije setinge. Reducirao je mnogo produkcijskih sprava i riješio se mnogo ambijentalizirajućih studijskih postavki koje je, producirajući sve te albume posljednjih mjeseci, postavio i odlučio se fokusirati na bas bubanj i ljudski glas. Tako da se može reći da je ovaj današnji zvuk TVOTR rezultat Sitekove namjerne odluke vračanju onim bazičnim stvarima u glazbi. Ako je to htio onda je uspio jer ovaj album je bez ikakve sumnje pop album, no nemojte se zavarati. Ritmovi koji ovdje smrde na Justina Timberlakea nisu Justin Timberlake. Ovo je pop u svom najkompleksnijem izdanju.

Ili, ako ćemo s druge strane, ovo je tipični TVOTR kulturarlni art-rock pun soula i afričkog jazza u svom najpop izdanju.

"Dear Science" je album s kojim će dosadašnji fanovi svakako morati izači na nekoliko dejtova prije nego bilo šta dobiju. No, kad dobiju, mmmmmmmmmm.

Uživajte.

I za kraj citat iz „Red Dress“.

"Jebite se vi i vaš rat jer sam debel i zaljubljen i nikakve bombe ne padaju po meni, to je sigurno, no svejedno se na smrt bojim da ne živim život vrijedan umiranja".

Hrana za mozak, ljudi.

Family Tree: Halfway Home, Dancing Choose, Golden Age, Red Dress, Shout Me Out, DLZ, Lover's Day

Slijedeći četvrtak (09.10.) u 18.00:

Jean Michel Jarre
Oxygene
New Master Recording
(EMI Music France, 2007)
Disques Dreyfus, 1976



U povodu ex-Yu "noge" ogoljele i vrlo zanimljive obljetničke turneje starog Jean Michela govorit ću vam o jednom od najutjecajnijih albuma u elektronskoj glazbi. Onoj pravoj elektronskoj glazbi. Kus povijesti! Arpovi, VCS 3, Farfise, Eminenti, Melotroni i prokleta ekologija! Čufečuf!

Keysho!
ek

U "Voajerima" sutra...
O aktualnim temama...
S Erikom Malnarom iz "Belfast fooda"...

(ako večeras preživimo "Fit" u Stereu)





OK, na 98,4 ili www.svid.hr budite u 11h!

Lena

Prije 30 godina, Rijeka je među prvim gradovima bivše države uhvatila signale novovalnog zvuka Londona i New Yorka. Taj će zvuk snažno obilježiti razdoblje koje je uslijedilo i koje traje do danas.

Štoviše, ta će se riječka progresivnost u prihvaćanju novog, jakog i žestokog razviti u jednu prepoznatljivu odrednicu riječkog načina života pa će Rijeku ostatak tadašnje države (a kasnije i nova država) često prepoznavati kao neobuzdanu, buntovnu i šokantnu.
Te su odrednice, proizašle ponajprije iz prepoznatljive riječke glazbene scene, postale nešto s čime se i danas poistovjećujemo i nešto što smo prihvatili kao dio identiteta.

Upravo se 1978. godina i nastup Parafa u dvorani Zajednice Talijana ”Circolo” uzima kao taj magični povijesni okidač, točnije, ovaj koncert predstavlja prvi službeni (prijavljen i evidentiran) punk koncert u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

U 2008. godini obilježavamo 30. obljetnicu tog prodora, upijanja i transformacije novovalnog zvuka koji je pronašao upravo Rijeku i kojeg je Rijeka progutala dopustivši da postane apsolutno sastavni dio nje.

Svid radio, koji se, doduše, pojavio nešto kasnije, od prvih je dana bio medij u kojem je riječki rock i zapravo cijela progresivna riječka scena pronašla frekvenciju kojom će odašiljati taj specifični riječki zvuk.
U mainstreamu koji većina uvijek slijedi, često nije bilo mjesta za progresivne riječke priče, ali one su lako dolazile na Svidove top ljestvice i lako se probijale do publike koja je znala da ono što ne može drugdje, može čuti na 98.4 MHz.
Razlog tome bila je pozicija Svida kao lokalnog medija i upravljenost prema riječkoj publici. A visoki postoci slušanosti potvrdili su tezu da Riječani žive svoj uvijek novi val. Svid radio ovim projektom obilježava i svoj 13. rođendan, budući da je s emitiranjem programa započeo 5. prosinca 1995. godine.

Projekt Rijeka zove! u organizaciji Svid radija predstavlja ne samo podsjećanje, nego i naglasak da taj specifični zvuk u Rijeci živi punim žarom i da danas, svojim novim pothvatima, zrcali gradsku kulturnu scenu. Rijeka zove! predstavlja i ponovno svidovsko upiranje prstom u našu riječku beskompromisnu priču.

Prvi u seriji koncerata u projektu Rijeka zove!, koncert FIT-a, održan je 3.listopada u prepunom Stereu i potvrdio je ne samo da Fitovci još uvijek znaju zapaliti publiku, nego i da publika dobro pamti i zna njihov ritam.
Fit je tada snimio svoj prvi živi tonski zapis na kojemu će, dakle, biti svi hitovi njihove karijere. Album će biti u prodaji do kraja ove godine u izdanju Dallas recordsa.Već je ovih dana u eteru SVID radija premijerno emitirana snimka legendarne pjesme 'Mačka' s tog nedavnog koncerta!



Već u četvrtak,16.listopada na Nini 2,Belfast Food će predstaviti svoj novi album objavljen prije nekoliko mjeseci kroz zajedničku suradnju Dallas Records i Novog lista.Riječ je od dvostrukom albumu koji u zapisu donosi audio i video zapis nastupa Belfast Fooda u zagrebačkoj Tvornici.



Serija koncerata nastavlja se ponovno u klubu Stereo,u petak, 17. listopada, nastupom mlade perspektivne riječke grupe MORSO čiji se odlično primljeni album 'Izlog' našao u distribuciji prije tri mjeseca.



U klubu Palach,u petak 24.listopada,najpoznatiji liburnijski jazz glazbenik,osvajač nekoliko desetina Porina, Elvis Stanić će nastupati sa svojim sastavom te tom prilikom snimiti materijal za svoj prvi živi koncertni album!Očito je ova godina za lokalne glazbenike iznimno povoljno ocjenjena za realizaciju ovakvih,donedavna,egzotičnih proizvoda.



U petak, 7. studenog, ponovno u klubu Stereo,uslijedit će zajednički dugoočekivani nastup grupa OGLEDALA i GRAD.Zanimljivost koncerta je da će oba sastava predstaviti i sasvim nove pjesme,nikada do sada objavljene,a koje će ugledati svjetlo dana tek iza nove godine na zasebnim nosačima zvuka,u izdanju Dallas Records.





Posljednji koncert u Stereu održat će se u petak, 28.studenog, a nastupat će grupa GRČ koja će tim koncertom promovirati konačno svoj prvi album nakon 26 godina kontinuiranog postojanja.



Nije slučajnost što je svoja vrata ovim koncertima otvorio upravo Stereo. U protekle dvije godine ovo je mjesto okupljalo i riječku publiku i riječku scenu. Stoga je izbor Stereo dvorane i suradnja sa Simonom Dejhallom bio logičan korak u osmišljavanju programa Rijeka zove!

Konačni događaj obilježavanja 30 godina riječkog novog vala održat će se na riječkom Korzu u suradnji s Gradom Rijeka, u petak, 5. prosinca.
Uz svečanost paljenja božićno-novogodišnje rasvjete, čime će Rijeka ući u čarobno vrijeme iščekivanja Nove 2009., održat će se veliki koncert mladih riječkih grupa, definitivno velikih nada:
HESUS ATTOR, čiji se debi album upravo našao u prodaji u izdanju Moonlee records iz Zagreba;



MY BUDDY MOOSE, čiji je novi drugi album u procesu dovršavanja;



ONE PIECE PUZZLE, miljenici lokalne indie scene i vlasnici tek zgotovljenog prvijenca




i DISCO'N'ACTION, najplesniji predstavnici lokalne scene koji uspješno kombiniraju trance i žestoke gitare. U-Z-B-U-D-LJ-I-V-O!



Ovakav koncept projekta Rijeka zove! svojom općom idejom i spajanjem različitih generacija riječkih glazbenih sastava na najbolji će način ilustrirati konstantnu uzbudljivost, dinamičnost i hrabrost kako scene, tako i grada koji živi na svoj način, drugačije, hrabrije i žešće od drugih.

Jedino što budućnost treba donijeti je još više prostora za riječku energiju i još jači vjetar u leđa, a ako je suditi po dobrom mirisu bure – to će se i dogoditi.

Danas je najavljen početak projekta Rijeka zove kojeg organizira SVID radio. Projekt koji će se sastojati od niza koncerata riječkih rock skupina, a započet će s povratničkim nastupom grupe Fit. Stoga su Fitovci danas održali presicu na kojoj su objasnili razloge ponovnog okupljanja i što publika može od njih očekivati na koncertu.
Naime članovi grupe su već prije tri godine počeli dogovarati ponovno okupljanje, iako je njihov pjevač Davor Lukas Bajo bio skeptičan.

Ipak na nagovore i pod utjecajem obnovljenih Parafa i Termita, grupa Fit se ponovno okupila i rasprodala Stereo, što ih je veoma iznenadilo, budući nisu 17 godina svirali i to im je veliki kompliment.

A na rasprodani koncert se osvrnuo i vlasnik Sterea Simon Dejhalla, koji je rekao da nikada u povijesti Stereo nije bio toliko rasprodan, odnosno da nikada u povijsti Sterea nečiji nastup nije pobudio toliki interes..

Fitovci su naglasili da svirka, koja će se održati ovaj petak, nikako neće biti šibanje mrtvog konja. Naime, za vrijeme pauze svi su se bavili muzikom i usavršili su svoje znanje, tako da prema njihovim riječima danas zvuče svježe, moderno i žestoko. A prva proba nagon dugogodišnje pauze im je zvučala kao da se nikada nisu razišli.

Njihova svirka će se snimati, te će do kraja godine biti objavljena za diskografsku kuću Dallas. Time je grupa ostvarila svoju želju za objavljivanjem živog albuma, budući se za njih znalo govoriti da bolje zvuče uživo nego na albumima.
Svirka će trajati oko sat i pol,a počinje ovaj petak u 23 sata.